Since the beginning of the
world there has been an enigma, except that man had always been looking for it
but had never found it. It is present everywhere but it's hard to reach its
chambers - it's guarded by deep waters, dense forests and profound thoughts.
Everything important began with it: architecture, philosophy, sculpture...It is,
at the same time, the strongest roar, and the only thing which stops when its
name is spoken. Its name is Silence. All the depths in nature are silent, as are
all the profound feelings in man: love, faith, courage, persistence. Even the
greatest pain is not great enough if it is revealed on our faces or if it is
heard. For centuries, man has found silence in faith and prayers, philosophers
in philosophy, artists in art. The great orators were turned towards the sea
during their speech, looking for inspiration in the silence of that place. How
can we find, in life and speech, a secret thread which will lead us along the
entangled paths of our passion to silence? Do we have enough strength to resist
our greatest enemies - thrills and passion? Or, are we afraid of silence and its
undiscovered paths, its sparkle that has often lit our soul, its ominous
stillness which has brought us tough days? And just when we think that we have
found it, we are uneasy and curious again, we wonder what's beyond it. Maybe
that is the end, torn down sacred monuments which we have worshipped, demolished
cities which we have been building for centuries. We will always long for
silence as we do for light and air, even though we, ourselves, destroy it most.
Our uncontrollable passion leads us to the unknown, uncertainty, and into
redemption. By making the poison, we always poison ourselves first. Out of our
careless words, enemies and unease are born. It's already been said that honesty
doesn't mean always telling what's on your mind. It actually means that
everything you don't think should be left unspoken. You should rush slowly into
silence. And quietly...If we say its name it will stop.
Beyond silence, author Suzana Stojanović, 02.12.2007.
Beyond silence, author Suzana Stojanović, 02.12.2007.
۞
Od postanka sveta postoji jedna enigma, jedino sto je čovek večito tražio a nikada nije našao. Ima je svuda ali je teško dopreti do njenih odaja - čuvaju je duboke vode, duboke šume, duboke misli. Sve veliko začelo se u njenim nedrima: arhitektura, filozofija, skulptura...Ona je najsnažniji krik i jedino ona prestaje kada izgovorimo njeno ime. Zove se Tišina. Sve su dubine u prirodi tihe, a isto tako tihe su i sve duboke stvari u čoveku: ljubav, vera, hrabrost, istrajnost. Čak i veliki bol nije dovoljno veliki ako se vidi na našim licima i ako se čuje. Vekovima su ljudi nalazili svoju tišinu u veri i molitvi, filozofi u filozofiji, umetnici u stvaranju. Slavni govornici bili su za vreme govora okrenuti moru i u tišini prostora nalazili su inspiraciju za svoja razmišljanja. Kako u životu i rečima pronaći neki tajanstveni konac koji će nas odvesti po zamršenim putevima naših strasti do tišine? Da li imamo dovoljno snage da se suprotstavimo našim najvećim neprijateljima - uzbuđenjima i strastima? Ili se možda plašimo tišine i njenih nepoznatih prostora, njenih gromova koji su često palili našu dušu, njenog zloslutnog muka koji je donosio teške dane? I onda kada na trenutak pomislimo da smo je pronašli ponovo smo nespokojni i radoznali, pitamo se šta je iza nje. Možda je to kraj, porušeni spomenici kojima smo se vekovima klanjali, porušeni gradovi koje smo vekovima gradili? Uvek ćemo čeznuti za tišinom isto onoliko koliko čeznemo za svetlošcu i vazduhom, a ipak sami najviše radimo protiv nje. Naše neobuzdane strasti vode nas u mračno sutra, u nesigurnost, u pokajanja. Kuvajući otrov uvek ćemo otrovati najpre sami sebe. Iz naših nepromišljenih reči rađaju se neprijatelji i nespokojstvo. Odavno je rečeno da iskrenost ne znači reći sve što čovek misli, nego ne reći nikad ono što ne misli. Treba žuriti polako na putu do tišine. I tiho, tiše...ako izgovorimo njeno ime prestaće.
Iza tišine, autor Suzana Stojanović, 12.02.2007.
